Svaki roditelj već tokom trudnoće mašta i zamišlja to malo biće koje će mu ispuniti život. Zamišlja svoje dijete u svim mogućim superlativima i daje mu najljepše osobine i karekteristike, roditelji kreiraju zajedničku budućnost i planove.

Saopštenjem ljekara da je dijete rođeno sa neurorizikom ili faktorima koji ukazuju da postoji rizik za nastanak razvojnih teškoća svi ti planovi padaju u vodu. Postoje situacije gdje ni roditelji ni ljekari po rođenju nisu uočili nikakve promjene na djetetu, nego se kroz razvoj djeteta uoči da dijete pokazuje odstupanja u određenim miljokazima specifičnim za tu dob. Roditelji su emocionalno slomljeni jer gube dijete iz svoje mašte, pokušavaju se prilagoditi rođenju „drugačijeg novog djeteta“ koje zahtijeva poseban angažman cijele porodice.

U toj emocionalnoj zbrci roditelji često tragaju za informacijama i pokušavaju pronaći adekvatnu podršku za dijete. Roditelji su zbunjeni, preplašeni, dezorjentisan i ne znaju odakle zapravo krenuti, šta ih očekuje u budućnosti i kome se obratiti za pomoć. Roditelje treba usmjeriti, pružiti im podršku i stvoriti okruženje u kojem će dijete biti prihvaćeno i poticano čime će se vratiti stabilnost njega kao ličnosti, ali i cijele porodice što je osnova rane intervencije.

Prva osoba kojoj se roditelj treba obratiti jeste pedijatar. U svijetu pedijatri su dodatno educirani i upućuju roditelje u postojeće centre za ranu intervenciju. Najstresnija informacija kojoj je roditelj izložen ikada jeste saopštenje da dijete ima razvojnu teškoću ili rizik za njihov nastanak. Zato je rana intervencija i usmjerena ne samo na dijete nego i na roditelja, na prihvaćanje nastale situacije, prilagobu i osposobljavanje roditelja kako pomoći sebi, te pristupiti djetetu i poticati njegov razvoj. Rana intervencija usmjerena je na prevenciju teškoća i na njihovo ograničavanje na najmanju moguću mjeru, s ciljem poboljšanja zdravlja i dobrobiti djece, njihovih kompetencija, minimiziranjem razvojnih poteškoća, ublažavanja postojećih ili prijetećih poteškoća, prevencije funkcionalnog pogoršanja, promoviranja adaptivnog roditeljstva i poboljšanja funkcioniranja obitelji (Shonkoff i dr., 2000; prema Pinjatela i Joković-Oreb, 2010).

Roditeljski dom i okruženje bliže porodice je mjesto gdje dijete stiće prve informacije o svemu što ga okružuje. Zato je i važno podučiti roditelje kako pristupiti djetetu, kako prilagoditi postupke djetetu i najvažniji dječiji posao igru, učiniti dostupnom djetetu. Značaj roditeljskog okruženja ogleda se i u tome što dijete uči u prirodnom okruženju, a roditelji ne moraju proživljavati stres oko organizacije pripreme za prevoz, traženje slobodnog dana zbog odlaska i dolaska na terapiju.
Važno je stvoriti prilike za učenje u svakodnevnim aktivnostima djeteta, uklopiti ih u dnevni ritam, te optimalnim stimulacijama i poticajima iskoristiti neuroplastičnost mozga. Prve interakcije koje dijete uspostavlja su zapravo interakcije između roditelja i djeteta, te se one mogu iskoristiti kao smjernice u poticanju. Potrebno je pratiti dijete, uočavati poruke koje ono šalje te se nadovezivati na njih i širiti aktivnost. Na taj način razvijamo motivaciju djeteta i želju za rad, a otvarujemo ciljeve koje su kreirali edukacijsko-rehabilitacijski stručnjak i roditelj zajedno.

IGRA
Roditelji vrlo često zbog zauzetosti raznim terapijama, te iz straha ili ne znanja ne potiču igru kod djece sa razvojnim teškoćama. Igra je najvažniji djetetov posao, a specijalist/praktičar rane intervencije će roditelju kroz konkretnu aktivnost pokazati i prilagoditi poticaj usmjeren određenom cilju, a usklađen sa interesom djeteta i njegovim vještinama. Dijete se igra a roditelj uz pomoć stručnjaka kreira situaciju za učenje, djelujući na spoznajni, socijalni i tjelesni razvoj, omogućava djetetu izražavanje misli i osjećanja, potiće ga i stvara osjećaj sigurnosti za dijete i kontrole nad situacijom. Roditelja treba podučiti kako pristupiti djetetu tako da oštećenje, razvojne teškoće ne bude prepreka za igru. Uputiti ga kakve igračke birati za dijete, igračke sa što manje detalja, intenzivnih boja, zvučne, te ne nuditi previše igračaka istovremeno.

Kada početi sa ranom intervencijom?

Sa intervencijom se počinje prije postavljanja medicinske dijagnoze. Odmah po rođenju kod djece sa neurorizikom, kada se posumnja na postojanje teškoća i naravno kada su razvojne poteškoće postale vidljive. Što prije rana intervencija počne veći utjecaj imati će na djetetov razvoj. U prilog ove tvrdnje idu spoznaje o osjetljivim razdobljima za razvoj specifičnih vještina, plastičnosti središnjeg živčanog sustava te preventivnoj ulozi rane intervencije u sprječavanju razvoja sekundarnih teškoća (Anastasiow, 1990; Sroufe, Egeland i Kreutzer, 1990; prema Guralnick, 1991).

Edukacija roditelja

Edukacija se provodi kontinuirano, s obzirom na djetetovu fazu razvoja. Kako dijete raste i stječe nove vještine i spoznaje, tako je potrebno educirati roditelje.

Zašto je važna?
Roditelji dobivaju relevantne informacije, ne lutaju, te na taj način se lakše suočavaju sa emocionalnim teškoćama što doprinosi boljoj stabilnosti porodice i procesu prihvatanja djeteta.
Porodica se bolje organizuje i lakše obavlja svakodnevne aktivnosti
Roditelji najviše vremena provode s djecom
Roditelj najbolje poznaje svoje dijete
Roditelji mogu stvoriti najviše prilika za učenje
Roditelji su prisutni tokom različitih rehabilitacijskih programa za dijete, te podučeni mogu ih inkorporirati u svakodnevnu aktivnost
Ovako osposobljeni roditelji omogućavaju djetetu da razvije maksimum svojih potencijala

Važno je roditeljima djece sa teškoćama staviti na znanje da oni nisu isključivo terapeuti svoje djece i da o njima isključivo ne ovisi razvoj djeteta. Roditelji moraju voditi brigu i o svom životu, usmjeriti se i na sebe, partnera i drugo djecu u porodici. Roditelji djece s teškoćama su također roditelji, osobe koji imaju život. Razvoj djeteta ovisi i od same biologije poremećaja, od društva i djelovanja tih faktora međusobno, kao i postupanjima prema njemu. Važno je edukaciju pružiti i bliskoj rodbini koja treba olakšati porodici kako se nositi sa novonastalom situacijom.

Zašto podsticaj u ranoj dobi?

Mozak malog djeteta ima veće šanse za oporavak: (neuroplastičnost mozga)
• mnogim područjima mozga još nije povjerena funkcija
• mnoge sinapse još nemaju specifičnu funkciju
• mlađi mozak također ima visoki nivo androgena, čimbenike nervnog rasta a sve to pomaže u potpori moždane funkcije i
kapaciteta mozga za oporavak.

Procjene i tretman u ranoj intervenciji treba biti multiidisciplinarnog ili po mogućnosti transdisciplinarnog karaktera. Stručnjaci koji učestvuju u timu rane intervencije djece koja pokazuju razvojne teškoće su: edukacijsko-rehabilitacijski terapeut edukovan u području rane intervencije, liječnici, medicinska sestra, socijalni radnik i psiholog. Neizostavan dio tima su svakako roditelji i dijete.

PODRUČJA KOJA PROCJENJUJE EDUKACIJSKI-REHABILITATOR

• spoznaja/kognitivni razvoj
• socioemotivni razvoj
• samozbrinjavanje
• komunikacija
• govor/jezik/pismenost
• akademske vještine
• gruba i fina motorika
• senzorna integracija

Edukacijsko rehabilitacijski tretman je uvijek usmjeren na cjelokupni podsticaj dakle, na sva gore navedena područja kroz IEP za svako dijete. IEP se kreira u saradnji sa roditeljima.

Priredila i prilagodila: Arnela Pašalić dipl.defektolog, Praktičar rane intervencije